AUTOR:

Ivica Moškatelo, prof.

Grčki pisac Efor iz Kime, autor  je prve univerzalne povijesti  iz druge polovice 4  st. prije Krista. Njegovo djelo danas nije sačuvano, ali preko drugih pisaca koji su njega citirali danas znamo o njegovom izgubljenom djelu. Tako Stjepan Bizantinac u 6. st. u svom geografskom leksikonu pod naslovom Ethnika navodi: “Far, otok u Jadranu koji ima istoimenu rijeku, naseobina je Parana, kako navodi Efor u dvadesetosmoj knjizi.”

 

Tok Vira i njegovih povremenih pritoka

 

Problem kod lociranja te nekadašnje antičke rijeke je u tome što se i danas u središnjem otoku Hvara nalazi veliki broj povremenih tokova, ali opet niti jedan se posebno ne ističe. Koji od tih vodotoka spominje Efor  danas možemo samo pretpostavljati. Za pretpostaviti je da ta Eforova rijeka utiče u more negdje oko današnjeg Staroga Grada, nekadašnje naseobine Parana jer da je udaljena od grada  vjerojatno ne bi imala nikakvog značaja te ne bi bila ni spomenuta. Ipak, danas vodotoke koji su povremeno prisutni u okolini starogradskog polja ne možemo zvati rijekama.

To što je Efor hvarski vodotok nazvao rijekom znači da je taj vodotok, koji teško da je ikad  kroz nama poznatu pisanu povijest imao karakteristike rijeke, ipak lokalnom stanovniku, pa i vjerojatnom putopiscu ostavio takav dojam. Koje bi to mogle biti karakteristike koje bi povremenom vodotoku davale značenje rijeke? U našem slučaju  radi se o nekoliko vjerojatnih karakteristika koji su ga razlikovali od ostalih vodotoka i vododerina.

Kao najvažnija karakteristika mogla bi biti područje kroz koje protječe. To je moralo biti područje od izuzetne gospodarske važnosti te je zbog očuvanja plodne zemlje oko matice vrlo rano imao ograđen vodotok. Osim toga morali su postojati  nekakvi mostovi zbog jednostavnijih komunikacija i kanali koji su vodili prema glavnom toku zbog odvodnjavanja polja za velikih kiša. Ušće same rijeke trebalo je biti negdje u blizini samoga antičkog grada te su sve te karakteristike na lokalnog stanovnika, ali i putopisca, ostavljale dojam o pravoj rijeci.

Druga karakteristika tog vodotoka moralo je biti prosječno duže vrijeme pod vodom od ostalih povremenih vodotoka. Iskorištavanje riječnog toka bila je dobro poznata stvar antičkom svijetu pa je možda i našem antičkom stanovniku ta rijeka poslužila kao izvor energije u određene svrhe. Naravno sva ulaganja u infrastrukturu koja bi iskorištavala energiju rijeke besmislene su ako rijeka teče samo za velikih kiša.

Treća karakteristika koju bi ta Eforova rijeka morala zadovoljiti je da ima svoj relativno izdašni izvor koji se aktivira povišenjem podzemnih voda. Dakle, taj vodotok nikako ne bi bio direktna posljedica velikih kiša i bujica koji nastaju nakon tih kiša jer takvi vodotoci traju relativno kratko te imaju karakteristike štetnih vododerina koje posjeduju rušilačku snagu. Ta rijeka bi se aktivirala nakon velikih kiša, ali njezinim koritom morala je teći voda još dosta nakon prestanka kiša. Isto tako i za najvećih kiša taj vodotok nije imao karakteristike  vododerine jer njegova protočnost ovisi o protočnosti samog izvora.

Nabujali Vir

 

Vodotoci koji u okolini starogradskog polja imaju  gore navedene karakteristike  sigurno nisu danas suha korita vododerina. Iako njihova korita odgovaraju karakteristikama prave rijeke, široka su i visokih zidova, ipak to je napravljeno isključivo kako bi se smanjila njihova rušilačka snaga. Da je to tako potvrđuju nam brane tzv. pumpurele građene  za vrijeme Austro-Ugarske monarhije upravo iz tog razloga. Ti vodotoci nastaju za velikih kiša otjecanjem vode sa golih padina prema dolini gdje velika količina pristigle vode formira snažan vodotok koji ruši sve pred sobom. Ti vodotoci obično imaju i izvor kroz koji izvire ocijeđena podzemna voda. Ipak svega nekoliko dana nakon prestanka kiša taj vodotok presušuje.

Jedini danas poznati vodotoci koji bi mogli biti ta nekadašnja Eforova rijeka jesu: vrbanjski i dolski vodotok koji nose danas isto ime – Vir.

Već samo ime koje je zajedničko jednom i drugom vodotoku sugerira na njihovu nekakvu sličnost. Njihova sličnost je upravo njihov izvor ili vir. Za razliku od ostalih vodotoka, i dolski i vrbanjski Vir, imaju izdašni izvor podzemne vode te i danas znaju teći još dugo nakon prestanka padanja kiše. Ipak, vrbanjski Vir vjerojatno nije Eforova rijeka upravo zbog činjenice da je njegovo ušće u vrbovačkom zaljevu, dakle dosta daleko od antičkog Farosa. Također, i korito vrbanjskog Vira, iako protiče kroz plodno polje, ipak je dosta udaljeno od samoga grada da bi imalo neku veću gospodarsku ili stratešku važnost za sami grad.

Naprotiv, dolski  Vir, danas potok, mogao bi biti ta Eforova rijeka. Njegove karakteristike najbolje odgovaraju potencijalnoj antičkoj rijeci.

Vir protječe kroz samo središte polja. S krajnjeg juga, iz centra Dola, dolazi sve do antičkog carda (glavna prometnica kroz polje u pravcu zapad istok). Danas je cijeli tok Vira  (3 236 m) izuzetno dobro ograđen što je moralo isto tako biti i u antici, inače bi polja uz sam tok Vira bila beskorisna. Ograđenost toka podrazumijeva postojanje  mostova jer bi komunikacija  kroz polje bila izuzetno teška osobito kad je korito pod vodom. Vir utječe u more na sjevernoj strani parka Vorba, dakle u neposrednoj blizini samog antičkog grada te je morao bit sastavni dio  života grada. Koliko dana godišnje je Vir u antici bio pod vodom nemoguće je reći jer se ni danas nažalost ne bilježe takvi podaci.  Ali zna se da je u vrijeme antike klima na Sredozemlju bila vlažnija nego danas. To nam dokazuju Sjeverna Afrika i Sicilija koje su bile žitnice Rima dok su danas pustinjska i polupustinjska područja. Još jedan detalj može nam zorno dokazati značaj samog vodotoka na život ljudi, iako ne potječe iz doba antike već nama bliskim vremenima. Na koritu Vira na predjelu Jorine neposredno uz staru cestu Stari Grad – Vrbanj ostaci su zgrade koja je u narodu poznata pod nazivom Žorkov mlin. Ta zgrada na austrijskom katastru iz polovine 19. st. vodi se pod nazivom Ostojića mlin. Vlasnik mlina je isti onaj dr. Ostojić koji je posjedovao ladanjsku kuću na Budinjcu zvanu Likorova kuća. Nitko pametan ne bi gradio mlinicu na potoku koji teče svega nekoliko dana godišnje. Ovo je po mojim saznanjima jedina mlinica na otoku Hvaru koju pokreće snaga vode pa i to potvrđuje teoriju o Viru kao antičkoj hvarskoj rijeci.  I pisana povijest spominje Vir pa se tako ponekad cijela strana Sv. Marije naziva Vir Dol. Sam izvor  nalazi se na  80 m nadmorske visine  i danas zna vriti i do 25-30 dana nakon prestanka kiša. Po podacima lokalnog stanovništva, krajem 1950-ih vršena su istraživanja kada je u bušotine ubačen eksploziv da bi se došlo do više vode. Međutim umjesto da se dođe do više vode od tog istraživanja Vir puno manje i kraće vrije. Također, stariji mještani tvrde da su prije istraživanja do kasnog ljeta išli na samo izvorište grabiti vodu za svoje potrebe.

 

Žorkov (Ostojića) mlin

 

Prvi pritok koji već nakon stotinjak metara toka Vir prima s lijeve strane je pritok zvan Lucijca koji ima svoj izvor na jugo-zapadnom dijelu Dola zvanom Dužev dvor. Još zapadnije  na predjelu Lumbardija nalazi se izvor Kokotić koji utječe u  Lucijcu. Ova dva izvora nisu izdašna kao Vir te vriju svega nekoliko dana nakon prestanka oborina, vjerojatno zbog nešto više nadmorske visine samog izvora. S krajnjeg zapada pruža se široko korito prema Viru u koji utječu Kokotić i Lucijca. To je korito koje je služilo za odvodnju oborinskih voda sa predjela Budinjca i Lumbardija. Desnai pritok Vira, u području Jorina nizvodnije od Ostojića mlina, je vododerina Krušvica koja odvodnjava čitavo područje od glavice Sv. Nikole te dijela dolskih i svirčanskih vrhova. O snazi te vododerine svjedoče nam 3 brane (pumpurele)  koje su morale sputavati snagu bujice.

Jedna od austro-ugarskih brana (pumpurela) u Krušvici

 

Danas ta antička rijeka povremeno pokaže svu ljepotu svoga toka. Međutim sve više teče kroz kupinu i draču te se zbog neodržavanja njenog korita i zatrpavanja smećem i otpadnim materijalom preljeva se preko obrađenih i neobrađenih polja. Iako danas postoje moderni strojevi koji omogućuju lako i efikasno čišćenje i održavanje poljoprivrednih površina, vlasnici zemljišta uz korito Vira odnose se često maćehinski prema njemu. Također i lokalna vlast koja redovito šalje uplatnice za uređenje voda i komunalnu naknadu morala bi se koristiti iskustvom prethodnih naraštaja te poraditi na održavanju već tisućljećima funkcionalnog sustava odvodnje oborinskih voda.

 

(objavljeno u drugom broju Tartajuna)