Marokanac u dijaspori: Dr. Ivo Dužević – Gire

Ivota Gireta iz Staroga Grada, odnosno Splita, znam već pedesetak godina. Predložio sam mu razgovor za Tartajun. Dogovorili smo se za petak, na žežin Svete Ane, navečer u devet ipo urih.

-Jesi ti Ivo Marokanac? Pitam, jer je važno znati jesi li za ovu rubriku?

-Jesam. Moji roditelji su stanovali u Starome Gradu kad sam rođen 1946. godine. Mama je htjela da pri porodu bude baba Pištinova. Odveli su je na ugotici u Dol i tako sam rođen u Dolu.

Živim u Splitu 45 godina. Volim Split jer sam u Splitu zasnovao obitelj. Imam krasnu suprugu Nevenku i tri divne kćerke: Dubravku, krsnog imena Reparata po mami, onda  Katarinu i Anu. Katarina i Ana su udate. Imam i dva unuka: Roka i Luku. U Splitu radim, zubni sam liječnik. Volim Stari Grad jer sam ovdje proveo djetinjstvo. Volim i Dol jer su mi roditelji Doljani. Mama mi je iz Sv. Marije, od Posinkovićevih, a otac Pavo iz Sv. Ane. Kad kažem da volim Dol onda sam, kako ti kažeš, i Marokanac u dijaspori.

 

-Ovo Ivo Dužević – Gire, je li potrebno dodavati Gire?

-Je, potrebno je, jer ima još osoba istog imena i prezimena. Čak i u Splitu ima. Ovaj iz Splita je psihijatar i kaže mi da je iz Makarske, a da su Duževići u Makarskoj porijeklom iz Dola odakle su došli kao brodograditelji prije više od sto godina. Onda ima Duževića iz Dola na Korčuli, Bogomolju i evo u Starom Gradu. U Splitu me zovu Gira, a ne Gire.

 

-Ispričao si mi i ono što te nisam pitao, ali interesantno je da su baš Doljani išli u Makarsku kao kalafoti. Nego, kao Doljanin nosio si Veli križ za Veli petak?

-Jesam, bilo je to 2000. godine. Ispričat ću ti jednu zanimljivost. Kandalire za križem su mi nosili braća Antun i Miće. Te iste godine brat Miće je dospio u bolničku šok sobu u svibnju, a u listopadu sam ja dospio na isti krevet gdje je i Miće bio. Oboje smo operirani zbog različitih bolesti. Bogu hvala, sve je danas u redu. Inače,  za nošenje križa nisam imao neki posebni zavjet već sam to jednostavno želio. I pokojni otac, koji je umro 1977., nosio je križ. Njegova smrt teško me pogodila, ali sam se izvukao i od tada do danas svaki dan molim krunicu za njega.

 

-Član si pjevačkog zbora splitskih liječnika?

-Da i to od osnutka 1978. Od početka sam član, a tajnik sam bio 15 godina. Kad smo započeli bilo nas je četrnaest, a sada nas je četrdeset pjevača. Slavimo dvadeset godina postojanja. Imali smo cjelovečernji koncert u crkvi Sv. Petra 1991. Drugi put smo bili u Starom Gradu za don Frankovu dijamantnu  misu, a treći put sada u lipnju kao naša potpora za obnovu kampanela. Ja ti pjevam i kad radim. Vadim zub i pjevam. I onom na zubarskoj stolici je ugodnije da pjevušim dok radim nego recimo da mi se trese ruka kad mu vadim ili popravljam zub.

 

-Hoćeš li dovesti u Dol Zbor liječnika?

-Želja mi je doći u Dol. To bih strašno volio. Nego ostanimo još kod pjevanja. Prije Zbora pjevao sam u nekoliko klapa pa tako i u “Filip Dević“. Pjevali smo 1971.g. na Splitskom festivalu i to kao pratnja Miši Kovaču na pjesmi “Proplakat će zora“. Ta je pjesma osvojila sve moguće nagrade. Puno smo puta nastupali i u Omišu gdje smo osvajali i nagrade. Pjevam i u Zboru Sv. Frane u Splitu, ali rijetko jer sam vikendom na Hvaru. Zna mi se dogoditi da nedjeljom odem na tri mise. U dominikanaca, zatim odem čuti don Ivičine predike u župnoj crkvi te ako stignem u Split, odem pjevati u Sv. Frane.

 

-Imao si prilike doći raditi u Stari Grad?

-I jesam i nisam. Kad je umro dr. Kruno Malić, zvali su me. Rekao sam da ću doći,  ali da mi osiguraju građevinski teren, koji bi naravno platio, da izgradim obiteljsku kuću. Tako su uostalom i drugima radili. Odgovorili su mi: “Ti si Starograjani ča će to tebi, ti imoš di stot, imoš kuću.” Kuća u Starom Gradu nije moja, ali nekima nije bio interes da dođem tu. Sad kad gledam unatrag i bolje da nisam došao jer za neke ljude koji su tada vodili grad nemam lijepe uspomene. Naprotiv.

 

-Vratit ćeš se kad odeš u mirovinu?

-Hoću. Split mi je drag, ali Stari Grad i polje, posebno prema Dolu, nešto su posebno. Evo, i za ovaj razgovor smo se dogovorili u 9 ipo navečer jer sam do mraka bio u Dražinji, sadio sam rižve. Tamo imam masline, nešto voćaka, plavca za ženu i bogdanuše za mene. Meni je polje lijek. Tamo se smirim i s Bogom sam bliži. Ljudi bi trebali imati vremena za sebe i Boga. Znam od nedjelje poslije podne, nakon  ručka, otići u Dražinju i ispod svoje masline meditirati, moliti se, odmarati se, sam…

 

-Ivo hvala ti lipa na intervjuu

-Hvala tebi.

Damir Carić

 

(Objavljeno u trećem broju lista Tartajun, 22.8.2008.g.)