Nakon niza Marokanaca došao je red i na jednu Marokanku. Ponosna sam što ste baš mene odabrali da se predstavim kao prva Marokanka u našem Tartajunu. Tartajun pratim od nastanka ideje za pokretanje lista i raduje me da ste uporni i uvijek suvremeni i zanimljivi i mladima i starima. Treba sve zapisivati jer ako se ne piše, puno toga ode u zaborav kao da nije ni postojalo. A to su naši korijeni, naši izvori, dio nas samih.
Za početak, ukratko se predstavite našim čitateljima.
U Dol dolazim redovito pa vjerujem da me u Dolu svi poznaju, ali za one koji me manje znaju predstavit ću se ukratko.
Rođena sam i odrasla u Dolu sv. Marije, roditelji su mi Šime i Vinka Šurjak iz Ogradice.
Rođena sam 9. veljače 1960. i još malo pa ću uloviti pedesetu. I, usprkos brojci, ne osjećam se starom. To se danas kaže da imam puno iskustva. U 50 godina stane puno toga. Iako nisam zasnovala vlastitu obitelj život mi je ispunjen i još uvijek vrlo dinamičan.
Kako ste proveli djetinjstvo i kada se javila prva želja za odabirom životnog zvanja?
Krenimo od početka – iz Dola, odakle nosim prva sjećanja i učenje o životu i smrti, o Bogu i čovjeku. To mirno, lijepo i drago djetinje doba provela sam u igri i učenju sa svojim vršnjacima. Dani su tekli u odlasku u školu i u crkvu uz malo učenja i puno bezbrižne igre.
U takvom okruženju dočekala sam i završetak osnovne škole što je značilo i odabir životnog zvanja i zanimanja. Promatrajući rad časnih sestara u župi u meni se rodila misao da i ja budem časna. Tako sam nakon osnovne škole pokucala na samostanska vrata sestara milosrdnica u Splitu i upisala se u srednju školu za zdravstvene tehničare. Četiri godine živjela sam u samostanu u Splitu i pohađala srednju školu.
Kad bi me uhvatila nostalgija otišla bih na rivu dočekati trajekt i tamo bih uvijek vidjela nekoga poznatoga. Bila su to vremena bez kućnih telefona, mobitela i interneta. Moglo se napisati pismo ili poći na trajektno pristanište. Sadašnji biskup, a onda župnik Vrbanja i Svirača okupljao je hvarsku mladež u Splitu. Bila su to nezaboravna druženja u dominikanskom samostanu na rivi.
Nakon završene srednje škole otišla sam u Zagreb gdje sam provela dvije godine novicijata. To je intenzivna priprava za redovnički život. Nakon novicijata vratila sam se u Split gdje sam na Veliku Gospu 1980. položila prve zavjete i dobila redovničko odijelo. Nedugo zatim, već nakon dva mjeseca poglavari me šalju u Zadar. Zaposlila sam se u Općoj bolnici, u laboratoriju, gdje i danas radim.
Gdje danas živite, kako provodite dane?
Živim u samostanu, u zajednici s dvadeset sestara. Ima nas raznih životnih dobi – od studentica do umirovljenica.
Imamo i svoj vjerski vrtić „Blagovijest“ u koji svakodnevno dolazi četrdesetak djece. Djelujemo u bolnicama, vrtiću, školama, župama, samostanima, biskupiji i domu za starije svećenike. U zadarskoj nadbiskupiji ima nas 38 sestara milosrdnica. To je moja obitelj, mjesto gdje mi je dom.
Nakon pripravničkog staža primljena sam na neodređeno vrijeme. Bila sam mlada i željna novih spoznaja pa sam upisala izvanredni studij na Filozofsko teološkom institutu u Zagrebu, kod isusovaca na Jordanovcu. U međuvremenu mi se pružila prilika za doškolovanje u struci pa sam, također uz rad, završila višu školu u Sarajevu i stekla zvanje inženjera za laboratorijsku dijagnostiku. Bilo je to prije Domovinskog rata tako da nisam uspjela poći na promociju nego su mi moje časne iz Sarajeva preko UNPROFOR-a uspjele poslati diplomu. U Domovinskom ratu Zadar je pretrpio silne štete i dao veliki doprinos obrani i stvaranju države Hrvatske.
Bili ste i aktivni sudionik Domovinskog rata…
Kao i svi zaposlenici Opće bolnice i ja sam bila na ratnom rasporedu. Najteže od svega bilo mi je gledati ranjene i mrtve prijatelje i poznanike. Također sam s još nekoliko dobrovoljaca posjećivala djecu invalide Domovinskog rata i povezivala ih s kumovima u inozemstvu koji su im kasnije novčano pomagali.
Rat nije zaustavio život u gradu. Radilo se u trgovinama i tvornicama, djeca i mladi su se školovali. U takvim uvjetima i ja sam predavala laboratorijske vježbe u Medicinskoj školi kroz dvije ratne godine.
Nakon akcije „Maslenica“, u veljači 1993., bila sam mobilizirana u hrvatsku vojsku i pola godine provela na terenu, u ratnoj bolnici podno Velebita. Nakon akcije „Oluja“ radila sam u nekolio navrata u kninskoj bolnici.
Imate li obaveza i u samostanu?
I u svojoj redovničkoj zajednici obnašala sam i obnašam razne dužnosti. To je kod nas na mandate po tri ili šest godina. Tako sam bila savjetnica i zamjenica poglavarice, poglavarica, ravnateljica našeg vrtića, učiteljica mladih sestara za područje Splitske provincije Navještenja Gospodinova, kojoj i pripadam. Inače radim sve što i drugi rade u svojim domovima.
Posljednjih osam godina radim i kao pastoralna suradnica u Murvici i Briševu. To su dva sela nadomak Zadra. Murvica broji nešto više od 800 a Briševo oko 750 stanovnika. Subotom imam župski vjeronauk za niže razrede a nedjeljom sviram na misama.
A da bi sve ove aktivnosti dale nekakav plod potrebno je moliti. U samostanu svaki dan imamo sv. misu i tri puta dnevno imamo zajedničku molitvu časoslova za sve koji su u kući. Ako nekome poslovi to ne dopuštaju onda moli sama kad ima vremena.
Svake godine imamo i povlaštenih sedam dana kad se povlačimo u osamu na molitvu. Tih dana slobodne smo od svih obveza i komunikacija kako bi mogle u sebi napraviti inventuru i napuniti baterije za nove aktivnosti.
Čini se da i nemate baš puno slobodnog vremena?
Između svih obveza i aktivnosti nađem vremena za dolazak na izvore, u Dol, odakle nosim temeljne spoznaje o životu, o Bogu i ljudima, vjeru u Boga i povjerenje u ljude, u pozitivne vrijednosti koje svatko u sebi nosi.
Dani su mi uglavnom ispunjeni i nemam puno slobodnog vremena ali, ako stignem, rado odem u prirodu, na obližnji Velebit ili u Ravne kotare u berbu ljekovitog bilja od kojega pravim ukusan domaći čaj. To prepoznavanje ljekovitog bilja naučila sam u Dolu od svoje majke koja se također time bavila dok je mogla. Rado se služim i tekovinama moderne civilizacije – računalom, mobitelom, internetom, fotografijom…