Marokanka u dijaspori: Sanja Roić

Rođena u Puli 1953.g., potomak je obitelji Roić iz Dola svete Ane. Tu je 1892.g. rođen njen djed Jure Roić kao peti i najmlađi sin Prošpera (pok. Stjepana i Matije Blašković) i Mandaline, rođene Kuničić (kći Mate) koja je bila iz Dola sv. Marije. U obitelji su se prenosila i prenose se imena: Stjepan, Prošper, Luka i Matija.

Prabaka Mandalina ostala je udovica u svojoj 46. godini. Njezina dva najstarija sina, Stjepan i Šimun, emigrirali su zbog ekonomske krize u potrazi za boljim životom u Argentinu, a za njima je pošao i Matij, koji se kasnije vratio. On i njegov brat Luka nastavili su živjeti sa svojim obiteljima, jedan kraj drugog, u Dolu. Matij je sa suprugom Baricom imao tri kćeri: Mandalinu, Rajku, Nadu i sina Prošpera (Malog). Kasnije je Barica ostala udovica u 49. godini. Luka je sa suprugom Anticom (Ontom) imao isto tri kćeri: Lenu, Katicu, Mladenku i sina Prošpera (Velog). Očeve stričeve, Matija i Luku, Sanja nije upoznala, ali tetke dobro pamti: uvijek u crnini, jer takav je bio običaj, uvijek u poslu, marljive, ali vedra duha, razgovorljive, bistre.

Najmlađi sin u obitelji, njen djed Jure, ostao je bez oca kao šestogodišnje dijete. Na preporuku dolskog učitelja (zvao se Kuničić) nastavio je školovanje u sjemeništima na Lokrumu i Braču, maturirao je u splitskoj Realci, a zatim polagao ispitnu razliku u Klasičnoj gimnaziji u Zadru (bez klasičnih predmeta nije se u ono vrijeme moglo upisati studij medicine). Diplomirao je u Grazu 1921. godine i bio prvi liječnik iz Dola sv. Ane. Oženio je Nadu Ostoić, najmlađu kći trgovca iz Staroga Grada, a njihov prvorođeni sin Čedomil (krsno ime Prošper), koji je kasnije također diplomirao medicinu u Zagrebu, otac je Sanje Roić. On joj je prenio ljubav za Dol i Stari Grad, a znao je i govoriti “po našu” kao da nije napuštao otok.

Sanja Roić u mladosti je naučila strane jezike, pa je studirala talijanistiku i germanistiku i kasnije doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu. Redovna je profesorica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Piše knjige i članke, istražuje hrvatsko – talijanske književne i kulturne odnose. 2007. godine primila je visoko talijansko odličje za zasluge u kulturi. Arhivska i povijesna vrela zanimaju je i zbog struke, pa je tako prelistala dolske crkvene knjige koje su do početka 19. stoljeća pisane na talijanskom jeziku, u to vrijeme službenom u Dalmaciji. U njima su imena i prezimena naših predaka talijanizirana, ali se lako mogu rekonstruirati.

Živjela je u Švicarskoj, a dulje je boravila, zahvaljujući struci, u Italiji i Njemačkoj, gostovala je na sveučilištima u mnogim europskim gradovima i nekoliko puta u SAD, te u Delhiju, u Indiji. Istraživanje, ali i sretna okolnost dovele su je do potomka djedova brata Šimuna Roića koji je emigrirao u Argentinu. Šimunov unuk danas živi i radi kao ekonomist u Buenos Airesu, zove se Marcelo Roich (“dolska veza” vidi se po imenima: otac mu se zvao Prospero, stric Esteban, a tetka Madalena!) govori španjolski i talijanski i uskoro namjerava posjetiti mjesto odakle se njegov djed otisnuo u svijet. Čuo je da je Dol prelijep! Eto, dokle seže dolska dijaspora!

O svojim obiteljskim dolskim vezama Sanja Roić kaže:

Moj djed Jure Roić bio je inteligentan i vrijedan, požrtvovan i tolerantan, ali je u nečemu ipak bio u krivu. Bio je uvjeren da žene ne trebaju studirati. Vremena su se srećom promijenila i njegova je unuka  već dugo godina profesorica na Sveučilištu.

Danas su moje rodice iz dolske obitelji Roić obrazovane i zaposlene mlade žene. Rekla bih da u obiteljskom i profesionalnom životu znaju u dobroj mjeri spojiti moderno i tradicionalno. Žene prijašnjih generacija morale su raditi sve poslove u kući i u polju, podizale su djecu, borile se s teškim životnim i ekonomskim nedaćama, često same, jer bi obično nadživjele svoje starije, radom i bolešću iscrpljene muževe. Za obrazovanje nije bilo vremena ni mogućnosti, najviše što su mogle dobiti bilo je nekoliko razreda pučke škole, a zatim naučiti šiti ili tkati. Nije bilo lako prehraniti velike obitelji, znam da se teško živjelo, ponekad i na rubu gladi. Iz svoga djetinjstva (’50-te godine prošlog stoljeća nisu bile lake za sve koji su živjeli na selu i od poljoprivrede) pamtim uvijek vedro i srdačno raspoloženje pri svakom našem posjetu. Sjećam se koze i mula, ognjišta i kotlenke u kojoj se kuhalo zelje za večeru, sjenovitog dvora gdje bi odrasli sjedili i razgovarali uz čašu “bogdanuše”, zelje i slanu srdelu.

Danas je Dol za mene i moju obitelj, supruga i 18-godišnje blizance, ali i za naše prijatelje, koji dolaze iz dalekih gradova i s vremenom postaju trajno vezani za naš otok, posjet Antici i Prošperu, teti Vinki, šetnja do Likareve kuće ili Purkinog kuka ili večera s društvom u Jagodinom jedinstvenom “Kokotu”. Obnavljanje uspomena, ali i radost što teška i  oskudna vremena za naš Dol pripadaju prošlosti.

 

Marlena Pavičić

 

(Objavljeno u šestom broju lista Tartajun, 21.8.2010.g