U ovom broju Tartajuna pisat ćemo o vjerojatno najtragičnijem događaju u povijesti Dola. Za početak donosimo vam vjerno prepisan dio iz neobjavljenog Ljetopisa Pučke osnovne škole u Dolu koji je sastavio tadašnji učitelj Miljenko Stazić, a odnosi se upravo na ovaj događaj. Zapis u Ljetopisu zapisan je  vjerojatno baš  toga tragičnog dana tako da ga možemo smatrati pouzdanim izvorom o tom događaju.

Nedjelja, 3. siečnja. Danas je Dol zadesila nezapamćena tragedija. Ova niže opisana nesreća nije nikada bila u Dolu, a za nadati se da i u buduće ovakvog nešto slično neće nigda Dol zapamtiti. Događaj se zbio ovako:
Oko 5 sati ujutro dok su ljudi bezbrižno spavali, najednom ih iz sna trgne velika galama ljudskih glasova i buka automobila, te puškaranje iz raznog oružja. Bila je to talijanska kažnjena ekspedicija, koja je odmah počela s pljačkom i paljenjem kuća. Vojska se podijelila u više grupa. Jedni su pljačkali, drugi palili a pok treći čuvali  stražu zaokruživši cielu stranu sv. Ane. Najprie bi zapaljena kuća Andrije Posinkovića pok. Luke i mjesna čitaonica strane sv. Ana. Vidjevši ljudi što se događa, uslied velikog straha počeše bježati iz sela prema šumi. Talijanska vojska misleći da su to oni  zbog kojih su došli tj.“ partizani“ otvore na njih puščanu vatru. Tom zgodom bijahu pogođeni: Fabijan Carić i Anta Roić žena Jurja, koji nakon kratkog vremena preminuše.
Nekoliko starijih ljudi i žena ostalo je kod kuće  i s krunicom u ruci molili da ih poštede. Malo je bilo pošteđenih.  Stara Marija Milatić nije se mogla micati i tako je jadnica izgorila  zajedno sa svojom kućom. Bilo je takvih koji su ipak imali malo prisebnosti i znali u mnogočemu da spase ono što se spasiti dalo. Tako i Luka Roić (Kuve) mnogo je riskirao, ali na posljetku sačuvao je svoju kuću. On je bio skriven u svojoj konobi iza bačava tako da ga talijani nijesu mogli primietiti.  Kada su mu otvorili bačve i pustili vino, rakiju i sl. on je čekao dok su oni nestali iz konobe, pa je za njima zatvarao bačve. Iza toga se kradomice uvukao i u sobe, te bi za njima išao i ono što bi upalili on bi bacao vani.  Veliku  prisebnost je imao a ujedno i požrtvovnost. Istina, na dosta mjesta po tielu zadobio je opekline, ali što je najglavnije spasio je svoju rodnu kuću.
Kod kuće se našao i Matij Roić pok. Luke. Međutim njega su talijani uhvatili, poveli sa sobom i na cesti od strane sv. Ane ubili. On je pao kako četvrta žrtva. U predjelu Gojavi neki su sačuvali kuće i to: Luka Roić, Mihovil Roić i Visko Posinković pok. Tome.
Jedna grupa vojnika došla je i na Glavicu u namjeri da i tu spale koju kuću. Župnik Don Juraj Petrić otišao im je u susret zahvaljujući Bogu obranio Glavicu od paleža.
Zapalivši kuće u dvorima Kuničića kao zadnje otiđoše s čitavim plienom prema Vrbanju, gdje su isto učinili što i u Dolu sv.Ane.
U sve bi zapaljeno 34 kuće i 32 obitelji ( 141 osoba) ostadoše bez krova nad glavom. Mnogo toga je uništeno: podrumi i konobe bili su puni vina, rakije, prošeka, ulja itd., i to sve bi skoro proliveno i uništeno. Ljudi su ostali bez ikakovih sprava, alata i sl. Jedino su u većini slučajeva ostale čitave kuhinje. U njima su se sad ti biednici smjestili, neki su otišli i kod svoje rodbine u strani Bl. Gospe ili u Stari Grad. Dvije obitelji smještene su i u učiteljskom stanu na Glavici. U slučaju potrebe nalazi se i dvorana čitaonice kao i jedna soba škole na raspolaganju. Odmah se organizirao i odbor (mjesni) koji se brine za te jadne stradalnike, da bi im pribavio barem ono najnužnie i najpotrebitie. Odbor je sastavljen od 20 –orice mještana i to: 1. Don Juraj Petrić, župnik, 2. Miljenko Stazić, učitelj 3. Don Toma Moškatelo, svećenik, 4. Juraj Moškatelo, Antunov, 5. Luka Dužević Tomin, 6. Juraj Dužević p. Andrije, 7.Marin Dužević p.Tome, 8. Josip Stančić p.  Marina, 9. Mate Radonić p. Jakova, 10. Ivan Kuničić- Posinković p. Ivana 11. Vicko Moškatelo p.Tome, 12. Roko Pavičić p. Marina 13. Petar Vranković p. Filipa, 14. Mihovil Roić p. Mihovila, 15. Vicko Posinković p. Tome 16. Luka Roić p. Stipana, 17. Jakov Roić Luke, 18. Dinko Berković p. Kuzme 19. Juraj Kuničić Markov, 20. Andrija Posinković p. Luke ml.
Poslije je formiran uži odbor koji glasi.
Don Juraj Petrić – predsjednik, 2. Mate Radonić  p. Jakova –podpredsjednik, 3. Don Toma Moškatelo- tajnik 4. Luka Radonić p. Ivana- blagajnik. Odbornici: 1. Vicko Moškatelo p. Jurja, 2. Pavičić Roko p. Marina 3. Roić Luka p.Stipana, 4. Dužević Juraj p. Andrije, 5.Dužević Marin p. Tome, 6. Petar Vranković p. Filipa, 7. Jakov Roić Lukin.
Odbor je zatražio pomoć i od Staro-Građana, koji su se nadasve pozivu odazvali i pružili dosta toga bilo u novcu, hrani ili pak robi, prema svojim imućstvenim prilikama. Naročito je  za spomenuti srdačni odaziv trgovačke zadruge „ Obnova“ koja je dala iznos od 150 tisuća kuna da se razdileli među pogorelce Dola i Vrbanja. Kao prva pomoć bi pruženo stradalnicima ovo: Na svaku osobu po 14 kg razne hrane i 500 kuna u novcu. Radit će se i unapred na sakupljanju doprinosa, naročito hrane i robe.

4. siečnja Ponedjeljak – Danas su bez zvona, ( po naredbi vlasti, a osim toga da se narod gore i ne žalosti) bile sprovođene vrlo tiho sve četiri žrtve koje su stradale prigodom jučerašnjeg paleža.

11. siečnja Bijahu u mjesnoj župskoj crkvi zadušnice za poginule. Crkva je bila dupkom puna ljudi i žena. Pjevači sa nekoliko tužnih pjesama još su više djelovali na duše prisutnih. Dogovoreno bi da poslie svršetka rata da se tim ljudima, koji su ostavili svoje živote, podigne spomen ploča.

Ovaj zapis iz Ljetopisa potvrđuje i dokument žandarmerijske stanice u Starom Gradu gdje stoji za datum napada stoji 2. siječnja 1943. što je u svakom slučaju pogrešno navedeno. Ostali podatci iz tog dokumenta govore o 2 talijanska tenka, 2 topa te 500 ljudi koji su u Dolu potpuno uništili 32 kuće, a dvije djelomično. Dok su fašisti palili i pljačkali, Dol i Vrbanj nadlijetao je avion koji je izbacivao letke na kojima je pisalo: „Sve to smo učinili zato da vam dokažemo da mora prestati vaše zajedničko življenje i vaša suradnja s partizanima. Na žalost, suprotno želji mojih trupa, mnogi nevini su platili za krivce.  Moje trupe će nemilosrdno istrijebiti taj korov, kao i svakog onog koji ga gaji i podržava. Morate uništiti a ne pomagati partizane. To vam kažem ja, u ime svemogućeg Boga  i kršćanske civilizacije.“

Izvještaj velike župe Cetina u Omišu od 4. siječnja 1943. Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH o zločinima Talijana na Hvaru

Kao razlog napada talijanski okupatori naveli su osvetu za nedavne napade partizana na njihove postrojbe u blizini Svirača i Vrbanja. U Dolu je bio stacioniran jedan odred partizana koji su se naglo povukli kad su čuli za dolazak talijanske vojske. Osim, već u Ljetopisu spomenutih, nevino stradalih toga dana, ranjen je i Rade Šurjak. On je uspio pobjeći i sakriti se u predjelu Pirića dolac dok ne odu Talijani. Svi  su masovno napustili kuće u cijelom Dolu. Većina je pobjegla prema brdima dok je dio otišao prema Starom Gradu. Dolska mladež koja je s brda gledala Dol u plamenu uputila se odmah nakon odlaska Talijana da bi pogasili kuće. Prema svjedočenju živih svjedoka, nisu uspjeli obuzdati vatru u nijednoj kući već su izbacivali stvari kroz prozore kuća da bi bar nešto spasili. Poslije paljenja Dola situacija je bila posebno teška. Brigu o stradalnicima preuzeo je odbor oformljen za pomoć u toj teškoj situaciji. Iako je bilo teško u tim ratnim vremenima pronaći sredstva, ipak su odbornici uspjeli iz sjevernog dijela Hrvatske dopremiti nešto hrane i novčano potpomoći svaku obitelj kojoj je kuća izgorjela. I partizanski Narodni odbori uključili su se u pomoć nastradalima iako je narod njih krivio zbog nemilog događaja. Ipak i jedni i drugi dali su svoj doprinos u obnovi kuća i nabavi hrane tako da je obnova odmah započela, a ljudi su se polako vraćali svojim kućama.
Talijani su poslije podne napustili selo s bogatim plijenom. Za sobom su ostavili spaljeno selo i ljude koji su bili prepušteni samilosti prijatelja i sumještana. Ipak, selo se brzo obnovilo i život se nastavio, ali četiri nevine žrtve ostat će trajni spomen na barbarstvo naših prekomorskih susjeda.
Ne ponovilo se.

 

Oglas talijanske vojne komande otoka Hvara od 3. siječnja 1943. u povodu poduzetih odmazdi u Dolu, Sv. Ana, Vrbanju i Vrboskoj

 

 

(Objavljeno u petom broju Tartajuna)