Trs plavca malog u polju “Draganjač”, posađen davne 1860. g.

 

Prema dostupnim povijesnim dokumentima i morfološkim spoznajama, najstariji poznati vinograd i živući trsovi Plavca malog vlasništvo je g. Šime Šurjaka i nalazi se u Dolu na otoku Hvaru. Ovaj vinograd posadio je izvjesni g. Mato Stančić davne 1860. godine. Do nedavno, najstariji poznati pisani dokument koji spominje i opisuje sortu Plavac mali bilo je djelo “Klasifikacija i opisi preporučenih sorata vinove loze” Franza Trummera izdano u Grazu 1841. Međutim, nedavno je mladi doktorant Darko Preiner sa Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu pretražujući literaturu o dalmatinskim sortama, u zavodskoj knjižnici “otkrio” još 20 godina stariju knjigu (Franza Rittera: “Vinogradarstvo austrijskog carstva”, Beč, 1821.) koja pored Plavca malog spominje još puno drugih dalmatinskih sorti vinove loze. Ova spoznaja, koja ima veliko značenje za vinsku kulturu naše zemlje, objavljuje se ekskluzivno po prvi put u Tartajunu.

O Plavcu malom

Plavac mali, gospodarski je najvažnija sorta vinove loze u Dalmaciji, s dugom i interesantnom poviješću. Uzgaja se od krajnjeg juga Dalmacije, ponajviše na Pelješcu i južno-dalmatinskim otocima (Hvar, Brač, Korčula i Vis), ali ga se može pronaći u vinogradima sjeverno uz obalu sve do Zadra. Kao stara i raširena sorta dobio je više imena (sinonima) pa ga na različitim mjestima nazivaju različitim imenima kao npr. Crljenak mali, Pagadebit crni, Kaštelanac, Greštavac, i sl. Ipak, osnovno, najčešće i službeno ime sorte je “Plavac mali crni“.

Zajedno s timom stručnjaka (prof. dr. Edi Maletić, prof. dr. Jasminka Karoglan Kontić, mr. sc. Goran Zdunić, Silvio Šimon, dipl. ing., Darko Preiner, dipl. ing.) već godinama se bavim istraživanjem i selekcijom Plavca malog sa ciljem poboljšanja njegove nasljedne osnove, tj. stvaranjem pretpostavki da se na tržištu sadnog materijala nađu kvalitetne sadnice Plavca malog koje će vinogradarima i vinarima omogućiti veću, sigurniju i kvalitetniju proizvodnju grožđa i vina od ove sorte.
U ovom poslu nam pomažu i brojni kolege i studenti sa otoka Hvara (mr. sc. Andro Tomić; Ivica Gabelić, dipl. ing.; dr. sc. Nenad Malenica; Frankica Bojanić, dipl. ing.; Nikola Colnago), ali i renomirani vinari (Zlatan Plenković i Ivo Carić).
Dio mog znanstvenog interesa i područja rada obuhvaća istraživanje podrijetla i autohtonosti najvažnijih hrvatskih sorata vinove loze. U ovim istraživanjima koristimo moderne molekularne metode identifikacije (DNA fingerprinting), ali smo isto tako pretražili mnoge knjižnice te obišli mnoge vinograde i intervijurali njihove vlasnike u potrazi za novim spoznajama i čim starijim vinogradima. Zbog kvalitete njegova grožđa i vina te velike rasprostranjenosti, u ovim istraživanjima posebno mjesto, naravno, pripada Plavcu malom.

Koliko je star Plavac mali?

Najstariji spomen imena ove sorte pronašli smo nedavno u knjizi “Der Weinbau des Oesterreichischen Kaiserthums (Vinogradarstvo austrijskog carstva)“ koju je davne 1821. u Beču napisao i izdao Franz Ritter von Heintl. Između više drugih dalmatinskih bijelih i crnih sorti vinove loze Ritter spominje i “Plavaz mali czerni“ te navodi njemački prijevod značenja imena “kleine schwarze Kerntraube“. Ovu sortu spominje i opisuje još jedan austrijski ampelograf (stručnjak za sorte vinove loze) – Franz X. Trummer (1841.) pod imenom “Plavanz mali“, a kao vrijedna sorta tadašnjeg Austrijskog carstva bila je odnesena i posađena i u veliki pokusni vinograd (kolekciju sorata) Državne voćarsko-vinogradarske škole u Klosterneuburgu pokraj Beča gdje sam ju pronašao pod imenom “Plavazpiccola ucrtanu na mapi vinograda koja je tiskana 1863. godine“.

Vinova loza vrlo je izdržljiva i dugovječna biljka i u povoljnim uvjetima može doživjeti starost i preko 200 godina. Istražujući genetsku varijabilnost Plavca malog u periodu od 2002. do 2006. godine sustavno sam tražio čim starije vinograde Plavca malog i tom prilikom posjetio veliki broj vinograda i njihovih vlasnika, od Konavala, preko svih većih i manjih otoka, sve do Zemunika. Naravno, u ovakvom projektu nije bilo moguće izostaviti otok Hvar i njegove stare vinograde. I dok pažnju ljubitelja vina zaokupljaju vinogradi i vina s pozicija Ivan Dolac i Sveta Nedjelja, mene su puno više zanimali stari, vrlo često i zapušteni, vinogradi u okolici mjesta Svirče, Kruševje, Dol, Velo Vialo, i sl.
Tako sam uz pomoć kolege Ivice Gabelića iz vinarije u Starom Gradu došao i do jednog starog vinograda u Dolu od svega 750 loza, katastarskog naziva “Draganjač“ i veličine svega 993 m2,  čiji je vlasnik, ili bolje reći, sluga g. Šime Šurjak (rođen 1924.). Od njega saznadoh da je u samom gornjem dijelu parcele, odmah ispod velikog kamenog zida nastalog čišćenjem parcela od kamena, u jednom malom dijelu, ne većem od 100 m2, preostalo još nekih 20-ak loza koje je posadio izvjesni g. Mate Stančić davne 1860. godine! Vinograd je potom naslijedio njegov sin Filip, a potom prelazi u posjed g. Šime Šurjaka (današnji katastarski vlasnik je njegov sin Ivo Šurjak). Uz ovih nekoliko vrlo starih loza koje još uvijek rastu, kako se to stručno kaže, na “vlastitom korijenu“ (vidi sliku lijevo), g. Šime je nedavno od istih tih loza razmnožio još 120 novih, od čega polovicu na vlastitom korijenu (bez podloge).

Šime Šurjak u polju “Draganjač”

 

Ovdje treba pojasniti da su ove loze opstale ne samo zahvaljujući uzornim Doljanima Stančićima i Šurjacima, već i sretnoj okolnosti da sami vrh ove zemljišne čestice ima sasvim različitu pedološku strukturu od ostatka parcele – ima tzv. pjeskovito tlo. Kada se početkom 20. stoljeća na otoku pojavila “žiloždera” (trsna uš ili filoksera) ona je  poharala i u nekoliko godina uništila sve vinograde. Propast su izbjegli samo oni nasadi koji su bili uzgojeni na pjeskovitim tlima jer u takovim ovaj štetnik ne obitava. Tako se prema usmenoj predaji koju je meni prenio g. Šime Šurjak, a njemu njegov djed, cijeli vinograd jedne godine potpuno osušio, a preživilo je samo 30-ak trsova koji su rasli iz pjeskovitog tla na povišenom dijelu parcele. I danas je u ovom vinogradu vidljiva oštra granica između pjeskovitog i ilovastog tla, kao i dvadesetak 150-godišnjaka koje g. Šime Šurjak s ponosom čuva i od njih “navrće” svoje mlado trsje.
I mi znanstvenici smo uzeli pupove sa ovih vrlo starih trsova i od njih proizveli sadnice koje vjerno čuvaju genetsku strukturu ovih starih trsova. Njih danas pored g. Šurjaka uzgaja, proučava i čuva od nestanka i mr. sc. Goran Zdunić koji na ovom materijalu provodi istraživanja za svoju disertaciju u eksperimentalnom vinogradu Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu. Pored klonova ovih starih trsova iz Dola, u tom pokusu imamo i klonska potomstva preko stotinu drugih starih trsova iz cijelog uzgojnog područja Plavca malog. Istraživanja s ovim materijalom dati će odgovor na stara pitanja dalmatinskih vinogradara, jesu li Plavac mali s Pelješca, Hvara, Korčule ili drugih mjesta, međusobno isti, ili među njima ima bitnih razlika koje bi mogle voditi do bitnih razlika u kvaliteti vina.
Iz svega ovoga, jasno je da mi imamo “fizičke dokaze” da je Plavac mali sorta koja mora biti stara najmanje 250 godina. Naime, ako još možemo gledati i kušati grožđe trsova Plavca malog koji su stari skoro 150 godina, i ako je o istima pisao ugledni profesor iz Beča već davne 1821. godine, onda je to morala već tada biti čuvena sorta čija je slava stigla sve do Beča.
Veću starost od ovih 250 godina ne usudim se predskazivati, ali o Plavcu malom i njegovoj autohtonosti (dalmatinskoj izvornosti) može se još ponešto reći. Naime, našim istraživanjem od prije nekoliko godina u suradnji s kolegama iz Kalifornije, primjenom metode DNA fingerprintinga otkrili smo roditelje Plavca malog. Svo trsje Plavca malog (kao uostalom i većina drugih sorti) nastalo je višegodišnjim kloniranjem od jedne početne biljke koja je pak razvijena iz jedne jedine sjemenke. Ta prva sjemenka i prva biljka “rodila se” iz spontane prirodne oplodnje dvije još starije sorte: Tribidraga (danas poznatijeg pod imenima Crljenak kaštelanski, Zinfandel, Primitivo) i  Dobričića. I dok o Dobričiću, staroj i rijetkoj sorti, koje danas još malo ima samo na otoku Šolti, nema puno zapisa, Tribidrag se spominje još u 15. stoljeću kao vrlo plemenita i vrijedna sorta. Jedan od poznatijih uzgajivača Tribidraga u srednjem vijeku bio je upravo Hvaranin Petar Hektorović. No ako vas više zanima ova, sada već vrlo povijesna priča, posjetite slijedeću stranicu i pročitajte izvrstan članak ugledne novinarke Slobodne Dalmacije, Meri Šilović: Zinfandel u čaši Marka Marulića

Grozd Plavca malog iz polja “Draganjač”

Zaključak

Plavac mali vrlo je stara sorta, zasigurno nastala na prostoru južne Dalmacije prije najmanje 250 godina. Nastala je iz spontanog križanja dvije još starije sorte, šoltanskog Dobričića i srednjevjekovnog Tribidiraga (Pribidraga, Crljenka kaštelanskog, a možda i još kojeg starog imena). Ove sorte se danas malo uzgajaju, ali zadnjih godina, tragom otkrića i publiciteta gore objašnjenih srodstvenih veza s Plavcom malim, ponovo se javlja interes za njihov uzgoj.
Otok Hvar zauzima vrlo važno mjesto u povijesti uzgoja ovih sorata, a vinograd g. Šime Šurjaka katastarskog naziva “Draganjač” u općini Dol najstariji je poznati vinograd Plavca malog, i kao takvom mu zasigurno pripada posebno mjesto, ne samo dalmatinskom već i u cjelokupnom hrvatskom vinogradarstvu. Nadam se da će mediji koji prate struku i osobe iz javnog života otoka Hvara znati iskoristiti gore navedene znanstveno potvrđene spoznaje i pristupiti sustavnoj promociji Plavca malog, čija povijesna reputacija nimalo ne zaostaje za onom koja prati njegova vina.

 

Autor: Ivan Pejić, redovni profesor

Predstojnik Zavoda za oplemenjivanje bilja, genetiku, biometriku i eksperimentiranje,
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
(http://www.agr.hr/cro/curriculum/pejic_ivan.htm)

U knjizi:
“Vinova loza – ampelografija, ekologija i oplemenjivanje”
(autora E. Maletić, J. Karoglan Kontić i I. Pejić,  u izdanju Školske knjige iz Zagreba) možete pročitati puno više o povijesti i sortama vinove loze.

(Objavljeno u trećem broju Tartajuna, 22.8.2008.g.)